Nekada davno, nije postojala noć.
Sunce i Mesec su bili najbolji prijatelji i nikada nisu napuštali nebo.
Mesec se brinuo o mirnim okeanima, a Sunce je jako sijalo nad celim kopnom.
Slon je živeo na ravnicama. Sunčeva svetlost mu je jako zagrevala kožu.
Pokušao je da se rashladi u blatnjavoj bari, ali Sunce ju je isušilo. Pokušao je da se hladi lepezom, ali su mu se uši umorile.
Jednog dana je pozvao Sunce:
“Isušuješ zemlju i pržiš mi stopala! Ne mogu više da izdržim ovu užasnu vrućinu!”.
Ali ga Sunce nije slušalo, a Mesec nije rekao ni reč.
Sova je živela na visokom drvetu u šumi. Nije mogla da lovi po suncu.
Pokušala je da uhvati miša za večeru, ali ju je miš video kako dolazi i pobegao joj je. Pokušala je da jede bobice umesto toga, ali je nisu zasitile.
Jednog dana je pozvala Sunce:
“ Miš me vidi na svetlosti, ne mogu da lovim dok tako jako sijaš”.
Ali je Sunce nije slušalo, a Mesec nije rekao ni reč.
Beba kornjača se izlegla na plaži pored okeana. Da bi stigla do mora, trebala joj je plima da je povuče.
Pokušala je da otpliva, ali su je talasi gurnuli nazad na obalu. Čekala je plimu, ali ona se nikad nije dogodila.
Jednog dana je pozvala Mesec:
“Potrebna mi je plima da stignem do mora, molim te da je doneseš!”.
Mesec je čuo životinje i pitao je Sunce da li postoji način da im pomognu.
Sunce je mnogo brunulo o Mesecu i ono je pristalo. Zajedno su smislili plan.
Sunce je pozvalo sve životinje.
“ Za dobrobit slona, sove i bebe kornjače, Mesec i ja smo odlučili da delimo nebo. Kada ja izađem, Mesec će zaći i ostaviti nebo svetlim. Kada Mesec izađe, ja ću zaći i ostaviti nebo tamnim.”
“Mesec će svakog dana donositi plimu dok putuje nebom i biće hladno i mračno,”, nastavilo je Sunce: “A kada ja izađem, ponovo ću učiniti nebo svetlim…”
“Ali nam je potrebno da nam neko od vas kaže kada je vreme da se zamenimo.”.
“To ne mogu biti ja”, rekao je slon,”jer sam zaboravan.”.
Ovo je bila laž.
“Ne mogu biti ni ja”, rekla je Sova, “jer mi se ne može verovati.”.
Ovo je bila istina.
“To ne mogu biti ni ja”, rekla je beba kornjača, “jer sam samo beba.”.
I to se nije moglo osporiti.
Jedna po jedna, sve životinje osim muve, koja se odmarala u hladu lista banana, su odustajale.
Sunce je obasjalo muvu svojim jako toplim zrakom i glasno joj se obratilo:
“Muvo, ovde Sunce! Čuješ li me?”.
“Od sada ćeš mi govoriti kada je vreme da zađem, a mi ćemo to nazvati sumrak. Mesecu ćeš reći kada je vreme da zađe i to ćemo zvati zora.”.
“Ne mogu!”, rekla je muva, uplašena glasnom komandom Sunca. “Previše sam mala da bi me video!”.
Sunce je uzdahnulo i ispalilo blesak svetlosti parvo u telo muve, čineći je jako svetlom.
“Eto! Od sada ćeš biti poznata kao Svitac i bljeskaćeš svojim svetlećim telom da nam pošalješ signal”, reklo je Sunce. Od tog dana do danas, Svitac je upravo to i radio.
Zapamti, ako slučajno uhvatiš Svica u zoru ili sumrak, obavezno ga moraš pustiti, jer on određuje kada Mesec donosi plimu i kada Sunce izlazi i zalazi.
Sledeća priča: Ružno pače