Na mirnom seoskom imanju, zaklonjenom visokom travom kraj jezera, kvočka je strpljivo ležala na jajima.
Dani su prolazili, sunce se smenjivalo s kišom, sve dok jednog jutra iz jaja nisu počeli da izlaze žućkasti, čupavi pačići.
Svi, osim jednog jajeta – onog najvećeg i najneobičnijeg.
Napokon, i to poslednje jaje je puklo, ali iz njega nije izašao pačić kakvog su svi očekivali.
Bio je veći, sivkaste boje, kljucav i nespretan.
Dok su ostali pačići veselo zaplivali za majkom, on se borio sa svakim korakom, a njegove perje i držanje samo su pojačavali čuđenje ostalih životinja.
U dvorištu su mu se rugali.
Guskama je bio čudan, ćurkama ružan, a čak su i ljudi govorili da je to najružnije pače koje su ikada videli.
Osećao se neželjenim, i jednog dana – napustio je domaćinstvo.
Lutao je kroz šumu, skrivao se od zima i ljudi, trpeo glad, odbacivanje i hladnoću.
Ipak, nije odustajao.
Prošla je zima, stiglo je proleće, a pače je, sad već skoro zaboravljeno i poraslo, ugledalo labudove kako klize po vodi.
Privučeno njihovom lepotom, prišlo im je, očekujući odbacivanje.
Ali kad je pogledalo svoj odraz u vodi – nije se više video kao ružno pače.
Umesto toga, u vodi je gledao labuda, belog i elegantnog.
Sada je i on bio jedan od njih.
Oni koje je nekad gledao s divljenjem sada su ga prihvatili kao ravnog.
Nije više bio smešan, nije bio ružan – samo je od početka bio drugačiji.
I možda, samo možda, lepota nije u tome kako nas drugi vide, već u tome da pronađemo mesto gde pripadamo.
Ova priča nas uči da lepota dolazi u različitim oblicima i da je važno prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo.
Sledeća priča: Crvenkapa