Pored velike šume živeo je siromašni drvoseča sa svojom ženom i dvoje dece.
Dečak se zvao Ivica, a devojčica Marica.
Drvoseča je imao veoma malo hrane, a jednom, kada je velika glad zavladala zemljom, više nije mogao da obezbedi ni njihov svakodnevni hleb.
Jedne večeri, dok je ležao u krevetu brinući o svojim problemima, uzdahnuo je i rekao ženi: „Šta će biti sa nama? Kako da nahranimo našu decu kada nemamo ništa ni za nas same?"
„Čoveče, znaš li šta?" odgovorila je žena.
„Sutra rano ujutru izvešćemo decu u najgušći deo šume, naložićemo im vatru i dati svakome po komadić hleba, a zatim ćemo ih ostaviti same i otići na posao. Oni neće naći put kući i mi ćemo ih se otarasiti."
„Ne, ženo," rekao je čovek.
„Neću to uraditi. Kako bih mogao da ostavim sopstvenu decu samu u šumi? Divlje zveri bi ubrzo došle i rastrgle ih na komade."
„O, ti ludo," rekla je ona, „onda ćemo svo četvoro umreti od gladi. Jedino što ti preostaje je da dinstaš daske za naše kovčege."
I nije mu dala mira dok nije pristao.
„Ali ipak mi je žao jadne dece," rekao je čovek.
Dvoje dece nisu mogla da zaspu od gladi, pa su čula šta je maćeha rekla ocu.
Marica je gorko zaplakala i rekla Ivici: „Gotovo je s nama!"
„Ćuti, Marice," rekao je Ivica, „i ne brini. Znam šta treba da radim."
Čim su odrasli zaspali, on je ustao, obukao kaputić, otvorio donja vrata i iskrcao se napolje.
Mesec je jako sijao, a beli kamenčići ispred kuće svetlucali su poput srebrnjaka.
Ivica se sagnuo i napunio džepove kaputa njima, onoliko koliko je moglo da stane.
Zatim se vratio u kuću i rekao: „Ne brini, Marice. Spavaj mirno. Bog nas neće napustiti."
Onda se vratio u krevet.
U svitanje, još pre izlaska sunca, žena je došla i probudila decu.
„Ustajte, lenštine! Idemo u šumu po drva."
Zatim je svakome dala po komadić hleba, govoreći: „Evo vam nešto za užinu. Ne jedite to ranije, jer više nećete dobiti."
Marica je stavila hleb pod svoju kecelju, jer su Ivičini džepovi bili puni kamenova.
Zatim su svi zajedno krenuli u šumu.
Nakon što su malo odmakli, Ivica je počeo stalno da zastaje i gleda unazad prema kući.
Otac mu reče: „Ivice, zašto zastaješ i gledaš unazad? Pazi kuda ideš i ne zaboravi na svoje noge."
„O, oče," reče Ivica, „gledam u svoju belu macu koja sedi na krovu i želi da se pozdravi sa mnom."
Žena reče: „Ludo jedna, to nije tvoja maca. To je jutarnje sunce koje sija na dimnjaku."
Međutim, Ivica nije gledao u macu, već je iz džepa ispuštao sjajne kamenčiće na stazu.
Kada su stigli u sredinu šume, otac reče: „Deco, skupite malo drva, a ja ću naložiti vatru da se ne smrznete."
Ivica i Marica su skupili granje, gomilu visoku poput malog brda.
Grane su zapaljene, a kada se plamen razbuktao, žena reče: „Lezite pored vatre i odmorite se. Mi idemo u šumu da sečemo drva. Kada završimo, vratićemo se po vas."
Ivica i Marica su sedeli pored vatre.
Kada je došlo podne, svako je pojeo svoj komadić hleba.
Pošto su čuli udarce sekire, mislili su da je otac u blizini.
Međutim, to nije bila sekira.
Bila je to grana koju je on privezao za mrtvo drvo i koju je vetar udarao tamo-amo.
Pošto su dugo sedeli, oči su im se umorile i sklopile, i oni su čvrsto zaspali.
Kada su se konačno probudili, bila je tamna noć.
Marica je počela da plače i rekla: „Kako ćemo izaći iz šume?"
Ivica ju je tešio: „Sačekaj malo dok mesec ne izađe, a onda ćemo naći put."
Kada se pojavio pun mesec, Ivica je uzeo svoju sestricu za ruku.
Pratili su kamenčiće koji su svetlucali poput tek iskovanih novčića, pokazujući im put.
Hodali su celu noć i, dok je svitalo, stigli su do očeve kuće.
Pokucali su na vrata, a kada je žena otvorila i videla da su to Ivica i Marica, rekla je: „Nevaljala deco, zašto ste tako dugo spavali u šumi? Mislili smo da ne želite da se vratite."
Ali otac je bio presrećan kada je ponovo video svoju decu, jer nije želeo da ih ostavi same.
Nedugo zatim, ponovo je zavladala velika oskudica, i jedne večeri deca su čula majku kako govori ocu: „Opet smo sve pojeli. Imamo samo pola vekne hleba, a onda je pesma gotova. Moramo se rešiti dece. Odvešćemo ih dublje u šumu, da ne nađu put nazad. Inače nam nema spasa."
Čovek je bio veoma utučen i mislio je: „Bolje bi bilo podeliti poslednji zalogaj sa decom."
Ali žena nije htela da ga sluša, grdila ga je i prebacivala mu.
Ko kaže „A", mora reći i „B", i pošto je popustio prvi put, morao je to činiti i drugi put.
Deca su još bila budna i čula su razgovor.
Kada su odrasli zaspali, Ivica je ponovo ustao i hteo da skupi kamenčiće kao i ranije, ali žena je zaključala vrata i Ivica nije mogao da izađe.
Ipak je tešio svoju sestricu i rekao: „Ne plači, Marice. Spavaj mirno. Bog će nam pomoći."
Sledećeg jutra, vrlo rano, žena je izvukla decu iz kreveta.
Dobili su svoje komadiće hleba, još manje nego prošli put.
Na putu ka šumi, Ivica je mrvio svoj komad u džepu, često stajao i bacao mrvice na zemlju.
„Ivice, zašto stalno zastaješ i gledaš okolo?" rekao je otac. „Samo hodaj pravo." „Vidim svog goluba kako sedi na krovu. Želi da mi kaže zbogom." „Ludo," rekla je žena, „to nije tvoj golub. To je jutarnje sunce koje sija na dimnjaku."
Ali Ivica je malo-pomalo bacao sve mrvice na stazu.
Žena ih je odvela dublje u šumu nego ikada ranije u njihovom životu.
Ponovo je naložena velika vatra, a majka reče: „Sedite ovde, deco. Ako se umorite, možete malo odspavati. Mi idemo u šumu da sečemo drva. Doći ćemo po vas uveče kada završimo."
Kada je bilo podne, Marica je podelila svoj hleb sa Ivicom, koji je svoj komad prosuo putem.
Zatim su zaspali, veče je prošlo, ali niko nije došao po jadnu decu.
Bila je tamna noć kada su se probudili, a Ivica je tešio Maricu govoreći: „Čekaj, kad izađe mesec, moći ću da vidim mrvice hleba koje sam prosuo, i one će nam pokazati put kući."
Kada se mesec pojavio, ustali su, ali nisu mogli da nađu nijednu mrvicu, jer su ih pozobale hiljade ptica koje lete šumom i poljima.
Ivica je rekao Marici: „Naći ćemo put," ali ga nisu našli.
Hodali su celu noć i sledeći dan od jutra do mraka, ali nisu uspeli da izađu iz šume.
Bili su strašno gladni, jer su jeli samo nekoliko bobica koje su rasle na zemlji.
A pošto su bili toliko umorni da ih noge više nisu nosile, legli su ispod jednog drveta i zaspali.
Bilo je to već treće jutro otkako su napustili očevu kuću.
Ponovo su počeli da hodaju, ali su samo išli sve dublje i dublje u šumu.
Ako pomoć ne stigne uskoro, uginuće.
U podne su videli snežnobelu ptičicu kako sedi na grani.
Pevala je tako lepo da su zastali da je saslušaju.
Kada je završila, raširila je krila i poletela ispred njih.
Pratili su je dok nisu stigli do jedne kućice.
Ptica je sela na krov, a kada su se približili, videli su da je kućica u potpunosti sagrađena od hleba, sa krovom od kolača, a prozori su bili od čistog šećera.
„Hajde da se lepo najedemo," reče Ivica. „Ja ću pojesti komad krova, a ti, Marice, jedi od prozora. To će biti slatko."
Ivica je posegnuo i odlomio malo krova da proba kakvog je ukusa, dok je Marica stajala pored prozora i grickala ga.
Tada se iznutra začu nežan glas: „Gric, gric, ko to grize, ko mi moju kuću grize?" Deca odgovoriše: „To je vetar, to je vetar, nebesko dete." Nastavili su da jedu, ne dajući se omesti.
Ivici se veoma dopao ukus krova, pa je otkinuo još jedan veliki komad, a Marica je izvadila celo okruglo prozorsko staklo.
Odjednom se vrata otvoriše i jedna žena, stara kao planina i oslonjena na štaku, izađe polako napolje.
Ivica i Marica su se toliko uplašili da su ispustili ono što su držali u rukama.
Ali starica je zavrtela glavom i rekla: „O, draga deco, ko vas je doveo ovde? Samo uđite i ostanite kod mene. Ništa vam se loše neće desiti."
Uzela ih je za ruke i uvela u svoju kuću.
Zatim im je poslužila bogat obrok: mleko i palačinke sa šećerom, jabuke i orahe.
Posle toga im je pripremila dva lepa kreveta, prekrivena belinom.
Ivica i Marica su legli u krevete misleći da su u raju.
Ali starica se samo pretvarala da je ljubazna.
Ona je bila zla veštica koja je tu vrebala decu.
Sagradila je kuću od hleba samo da bi ih namamila, a ako bi nekoga uhvatila, ubila bi ga, skuvala i pojela; i za nju bi to bio praznik.
Veštice imaju crvene oči i ne vide daleko, ali imaju čulo mirisa kao životinje i znaju kada se ljudi približavaju.
Kada su joj se Ivica i Marica približili, ona se podlo nasmejala i rekla podrugljivo: „Sada ih imam. Neće mi više pobeći."
Sledećeg jutra rano, pre nego što su se probudili, ustala je, otišla do njihovih kreveta i posmatrala ih kako mirno leže sa svojim rumenim obrazima.
„Biće to dobar zalogaj," promrmljala je sebi u bradu.
Zatim je zgrabila Ivicu svojom sasušenom rukom i odnela ga u malu štalu, gde ga je zaključala iza rešetaka.
Koliko god da je plakao, pomoći mu nije bilo.
Zatim je protresla Maricu i povikala: „Ustaj, lenštine! Donesi vodu i skuvaj nešto dobro za svog brata. On je zaključan napolju u štali i treba da se ugoji. Kada bude debeo, poješću ga."
Marica je počela da plače, ali sve je bilo uzalud.
Morala je da uradi ono što je veštica tražila.
Sada je Ivica svakog dana dobijao najbolju hranu, dok je Marica dobijala samo oklope od rakova.
Svakog jutra starica bi se odšunjala do štale i vikala: „Ivice, ispruži prst, da opipam jesi li već debeo."
Ali Ivica bi joj pružio koščicu, a starica, koja je imala loše oči i nije videla kost, mislila je da je to Ivičin prst i čudila se zašto se ne goji.
Kada su prošle četiri nedelje, a Ivica je i dalje bio mršav, obuzelo ju je nestrpljenje i nije htela više da čeka.
„Hej, Marice!" povikala je devojčici, „brže donesi vode. Bio Ivica debeo ili mršav, sutra ću ga zaklati i skuvati."
O, kako je jadna sestrica jecala dok je morala da nosi vodu, i kako su joj suze lile niz obraze!
„Dragi Bože, molim te pomozi nam," vapila je. „Da su nas bar divlje zveri proždrale u šumi, bar bismo umrli zajedno." „Poštedi me tog cmizdrenja," rekla je starica. „To ti nimalo ne pomaže."
Sledećeg jutra Marica je morala rano da ustane, okači kotao sa vodom i naloži vatru.
„Prvo ćemo peći hleb," rekla je starica. „Već sam naložila vatru u pećnici i umesila testo."
Gurnula je jadnu Maricu napolje do pećnice iz koje su izbijali plameni jezici.
„Uđi unutra," reče veštica, „i vidi da li je dovoljno vruće da stavimo hleb." Namerevala je da, čim Marica uđe, zatvori pećnicu, ispeče je i pojede nju takođe. Ali Marica je prozrela njenu nameru, pa reče: „Ne znam kako to da uradim. Kako da uđem unutra?"
„Glupa gusko," reče starica. „Otvor je dovoljno veliki. Vidi, i ja sama mogu da uđem."
I ona se popne i gurne glavu u pećnicu.
Tada ju je Marica gurnula, tako da je starica upala unutra.
Zatim je zatvorila gvozdena vrata i osigurala ih rezom.
Starica je počela užasno da urla.
Ali Marica je pobegla, a bezbožna veštica je jadno izgorela.
Marica je otrčala pravo do Ivice, otključala njegovu štalu i povikala: „Ivice, spaseni smo! Stara veštica je mrtva!"
Tada je Ivica iskočio, kao ptica iz kaveza kada joj neko otvori vrata.
Kako su bili srećni!
Bacili su se jedno drugom u zagrljaj, skakali od radosti i ljubili se.
Pošto više nisu imali čega da se boje, ušli su u veštičinu kuću.
U svakom uglu bile su škrinje sa biserima i dragim kamenjem.
„Ovo je bolje od kamenčića," rekao je Ivica puneći džepove.
Marica reče: „I ja ću poneti nešto kući," i napunila je svoju kecelju.
„Ali sada moramo da krenemo," reče Ivica, „da izađemo iz ove veštičje šume."
Nakon nekoliko sati hoda, stigli su do velike vode.
„Ne možemo da pređemo," reče Ivica. „Ne vidim ni stazu ni most." „Ovde nema čamaca," odgovori Marica, „ali tamo pliva jedna bela patka. Ako je zamolim, pomoći će nam da pređemo."
Zatim je povikala: „Patkice, patkice, ovde stoje Marica i Ivica. Nema staze, nema mosta, prenesi nas na svojim belim leđima." Patkica im je prišla, Ivica se popeo na nju, a zatim zamolio sestricu da sedne pored njega.
„Ne," odgovorila je Marica. „To bi bilo preteško za patkicu. Nekа nas prenosi jedno po jedno."
Tako je dobra životinja i uradila, i kada su bezbedno stigli na drugu stranu i malo prošetali, šuma im je postajala sve poznatija, i konačno su u daljini ugledali očevu kuću.
Počeli su da trče, uleteli unutra i bacili se ocu oko vrata.
Čovek nije imao nijedan srećan sat otkako je ostavio decu u šumi.
Međutim, žena mu je u međuvremenu umrla.
Marica je ispraznila svoju kecelju, prosipajući bisere i drago kamenje po sobi, a Ivica je tome dodao šaku za šakom iz svojih džepova.
Sada su sve njihove brige bile gotove, i živeli su srećno zajedno.
Sledeća priča: Palčica